ČOVJEK SE
DUHOVNO, TJELESNO, FIZIČKI,
ENERGETSKI, MATERIJALNO,
UZDIŽE I NAPREDUJE
KADA ČITA, PRIČA, SLUŠA,
RAZMIŠLJA SRCEM, S LJUBAVLJU,
O BOŽIJIM STVARANJIMA, DJELOVANJU
I NAMJERAMA SA ČOVJEKOM NA ZEMLJI

duhovnaizgradnja.com forum

 

posjetite i sajt Duhovna izgradnja

Ovo je forum javnog karaktera i na njemu svako može da iznosi svoja razmišljanja koja su u skladu sa pravilima foruma, ali autori sajta ne stoje iza pisanja drugih učesnika

Danas je 13 Dec 2017, 02:17

Sva vremena su u UTC + 1 sat




Započni novu temu Odgovori na temu  [ 13 Posta ]  Idi na stranicu 1, 2  Sledeća
Autoru Poruka
 Tema posta: Ko sam ja?
PostPoslato: 01 Dec 2011, 02:01 
OffLine
Autor sajta
Korisnikov avatar

Pridružio se: 12 Feb 2008, 19:50
Postovi: 1147
Lokacija: Banja Luka
Sinoć sam gledao neki film pa mi je jedna scena izmamila mali osmjeh na lice i inspirisala me da malo pišem. U toj sceni jedan muškarac dolazi u neki grad i traži svoju prijateljicu na nekoj adresi ali je ne pronalazi jer je ona na poslu, međutim pronalazi njenu prijateljicu koja tu živi i koja ga pozove da uđe u stan gdje piju čaj, pričaju, druže se, ukratko upoznavaju se. U jednom trenutku on njoj kaže da joj nije rekao svoje ime i da neće da joj kaže, onda na to kaže da onda ni ona njemu neće reći svoje ime, on na to kaže "dogovoreno, ostaćemo stranci".

Ostaće jedno drugom stranci SAMO zato što ne znaju ime te druge osobe?

Zanimljivo, zar ne?

To što su se upoznavali kao osobe kroz priču i čaj to im očigledno nije dovoljno da se "poznaju", već je tek ime ono glavno, ono nakon čega će da se "poznaju", iako im ime ne govori baš ništa o toj osobi (ko je ta osoba zapravo, kakva je kao osoba, šta ima u sebi, šta nema, šta želi, kako misli...)

Duhovni učitelj a ujedno i psiholog Antoni de Melo je lijepo pisao o ovim stvarima, dao je ljudima da na komadić papira napišu ko su oni. Ljudi su pisali svoje ime (ja sam Đole), ili su napisali svoje zanimanje (ja sam advokat) ili nešto treće (ja sam roditelj) i slično. Kasnije im je on objasnio da su svi pogrešno odgovorili. Ako neko promijeni svoje ime, što je sasvim ostvarljivo, on i dalje ostaje on, ono šta i kakav jeste, dakle osoba nije u svom imenu. Ako neko promijeni svoje zanimanje on i dalje ostaje on, ono šta i kakav jeste, dakle osoba nije u svom zanimanju. Osoba nije ni roditelj jer je on bio osoba kakav jeste i prije djeteta. Sve to (Đole, advokat, roditelj) su etikete, neko bi rekao slike ili identifikacije koje sami sebi prikačimo. Mi nismo ništa od toga.

U nadaleko hvaljenom filmu Fight Club neko reče:

"Ti nisi svoj posao. Ti nisi ono koliko novca imaš u banci. Ti nisi auto koje voziš. Ti nisi sadržaj svog novčanika..."


Naravno da ovde ne želim reći da ljudi ne treba da se upoznaju govoreći jedni drugima svoje ime nego mislim da je dobro biti svjestan ovih nekih stvari, toga da mi nismo svoje ime i da poznavati nečije ime ne znači poznavati tu osobu ("ma znam ja njega, upoznali smo se prošle subote (čuo sam mu ime)").

Nečije ime je samo bookmark, ono samo sadrži poveznicu (link) ka nekome, ali ništa više od toga. Kao što bookmark predstavlja link ka nekom sajtu ali ne i sadržaj tog sajta sa svim nivoima sajta (rubrikama, sekcijama, slikama, videima, tekstovima...). Bookmark nema ništa od toga u sebi. On je kao i ime, samo posuda ali ne i sadržaj te posude.

Kao što ne poznajemo druge još je bitnije primjetiti da ne poznajemo ni sebe.

Ne mogu da pronađem jednu lijepu priču o ovome pa ću je ukratko prepričati, zvoni telefon nekoj ženi u po noći i ona se javlja a glas je pita "ko si ti" a onda odgovara "ja sam Linda" a glas kaže "ne pitam te kako se zoveš nego ko si ti" a ona kaže "ja sam medicinska sestra" a glas kaže " ne pitam te šta radiš nego ko si ti", dalje ne znam kako priča ide ali ide još dalje u ovom fazonu, na kraju ju je Glas toliko ispreskakao da je žena shvatila da ona zapravo ne zna ko je ona.

Ko mi onda jesmo?

Postoji li nešto što mi jesmo a da toga UOPŠTE nismo svjesni i da bez spoznaje o tome mi zapravo još uvijek ne znamo ko smo?

Neke bi uplašio potvrdan odgovor na gornje pitanje.

Šta ako sve ono što mislimo da jesmo upravo to NISMO? Već smo nešto sasvim DRUGO? I šta je to DRUGO?

Malo sam se ovoga dotakao na temi o slikama koje gradimo o Bogu, gdje sam citirao ovo:

"Sve što znamo o Čovjeku, Prirodi, Bogu, je upravo ono što oni nisu; to je ono što oni odbacuju kao odvratno."

Šta ako je ovo tačno?
Šta ako sve što znamo o čovjeku, prirodi (svijetu), Bogu predstavlja samo neke naše slike i projekcije koje ni izbliza nisu tačne jer ne predstavljaju pravu Stvarnost?

Zastrašujuće, zar ne? :)

Koliko sam vidio vjerski pravci i religije ne postavljaju ovo pitanje "ko sam ja" i ne uče svoje sljedbenike da je ovo pitanje od ikakvog značaja i da tu ima bilo šta da se pronalazi, traži i odgovara. Vjerski pravci se više bave sa onim šta čovjek tek treba da postane. Ali i o tome se ne zna puno tj. ono što se zna su opet samo riječi koje su prazne posude bez sadržaja. Recimo kažu da trebam biti prosvjetljen i da trebam biti onakav kakav Bog želi da ja budem. Super, slažem se i sa jednim i sa drugim. Zaista vjerujem da baš to trebam. Ali ja nemam pojma šta znači prosvjetljenje niti kako to izgleda biti prosvjetljen. Ali baš nemam pojma, ni u najgrubljim crtama. Doduše nisam nikad nešto volio čitati knjige koje govore o prosvjetljenju ali to je zato što znam da mi one to ne mogu objasniti, kao što mi knjige ljubavne poezije ne mogu objasniti kako to izgleda biti zaljubljen. I jedno i drugo su nekakva STANJA koja se mogu upoznati samo kad ih čovjek iskusi, a on ih ne može objasniti drugima makar bio najelokventija osoba na svijetu, ne zato što je on glup da objasni niti zato što je onaj kome objašnjava glup da to shvati već samo zato što se te stvari (kao ni mnoge druge, ako ne i sve) ne mogu upoznati osim da ih sam iskusiš.

Evo jedan od meni dražih stihova iz Novog Zavjeta:

Zato ako je ko u Hristu, nova je tvar: staro prođe, gle, sve novo postade. (2. Korinćanima 5, 17)

E to NOVO mene zanima. Ali iskreno rečeno nemam pojma šta je to. Mogao bih se bacati sa riječima "to je ono što Bog želi da postanem" ili "to je biti prosvjetljen", ali to dvoje, iako tačno, zapravo ne govori o STANJU duha i svijesti koje takva osoba posjeduje. Ne daje nam UKUS tog STANJA. To je kao kad čitaš meni u restoranu i sve ti super zvuči ali si i dalje gladan, ustvari tada si još gladniji jer misliš o toj hrani.

Tu kaže da "biti u Hristu" (a šta to znači?) dovodi do toga da čovjek postaje "nova tvar" i da tada za njega (u njemu) "sve novo postaje".

Vjerovatno ćemo se svi složiti da se tu govori o nekakvoj transformaciji iz ovoga kakvi smo sada u nešto sasvim NOVO. Ko nije u Hristu taj još uvijek nije iskusio to nešto NOVO što treba da se rodi, i obrnuto, ko nije iskusio to NOVO taj još uvijek nije u Hristu.

Da li je nužno da mi znamo šta je to NOVO ili da znamo tačno šta prosvjetljenje jeste da bismo onda mogli postići ta stanja? Mislim da nije. Do tih stanja dovodi duhovni rad a ne definicije o ovim i onim stvarima, jer definicije su samo definicije, opet neki skup riječi koje manje ili više nespretno govore o Stvarnosti koja se nalazi iza njih. Neko može ta stanja dostići a da nikad u svom duhovnom radu nije ni čuo za tamo neko prosvjetljenje pa mu samim tim nije ni težio, ali ga je postigao.


Što se tiče pitanja "ko sam ja" mnogi bi rekli da smo u svojoj suštini "Božija djeca" i da u sebi imamo "Božiju iskru" ili nešto tako, što vjerujem da je tačno, ali jesmo li mi toga zaista svjesni od glave do pete, imamo li tu spoznaju, ili samo prepričavamo ono što smo negdje čuli i pročitali a što (nam prija da) vjerujemo? Da li se izraz "poznavati sebe" odnosi na to da prepričavamo ono šta mislimo i vjerujemo da jesmo, ili bismo ipak trebali otići korak dalje pa spoznati to što jesmo (osvijestiti/ispoljiti to Božije u sebi)? I šta ako je ono NOVO koje će u nama postati kada "budemo u Hristu" upravo ono što mi JESMO a sve ovo što do tada mislimo da jesmo mi to zapravo nismo, već je *to* nešto drugo što se nakalemilo? Da li će rođenje tog NOVOG u nama kada "budemo u Hristu" zapravo biti kao neki povratak kući sa dalekog puta (otuđenja od "Pravog Sebe")?

Pomenuti Antoni de Melo je rekao da je duhovni put zapravo put odučavanja od onoga što smo učili a ne put učenja (put skidanja nečega sa sebe a ne oblačenja). Ako je to tačno onda to znači da nam se nešto nakalemilo, nešto čega se trebamo riješiti. Čega se trebamo riješiti da bismo došli do Sebe?

_________________
Facebook: https://www.facebook.com/jehoash.abiel


Vrh
 Profil  
Odgovori sa citatom  
 Tema posta: Re: Ko sam ja?
PostPoslato: 01 Dec 2011, 22:35 
OffLine
Korisnikov avatar

Pridružio se: 17 Sep 2010, 11:16
Postovi: 4219
:) Ima jedna lijepa pjesma na ovu temu od Parnog Valjka:


Dio svoje duše poklanjam
svaki put kad stanem pred vas
i nema tu šeme
to ide iz mene
radim što volim i znam.
Kad otvorim oči ja nastavim san
smiješkom dočekujem dan,
mogu reći bez riječi,
mogu dodati stih.
al' da li itko zna
tko sam stvarno ja?

Pjevala si sa mnom i plesala
prvi put ljubila,
a nikad se nisi pitala;
tko sam stvarno ja?
Kad otvorim oči ja nastavim san
sasvim slobodan,
ja sam suze i smijeh,
ja sam smjernost i grijeh,
al' tko sam stvarno ja?
Možda ne znam niti sam...

I sve bih opet ponovo
kad bih mogao
i glupost i rane
i sve one dane
sve bi ponovo
jer pjesma je sljepa,
kada je ljepa,
ona svakog dotakne.
Duše kad ima djeli je sa svima
i tu sam negdje ja
Ako budeš pitala
to sam stvarno ja...


Spoiler:

_________________
The Call of Freedom
~ Sta mi vredi sad da letim kada nemam gde da sletim...~


Vrh
 Profil  
Odgovori sa citatom  
 Tema posta: Re: Ko sam ja?
PostPoslato: 06 Dec 2011, 11:43 
OffLine

Pridružio se: 26 Feb 2008, 09:03
Postovi: 406
Tragalac je onaj koji traga za samim sobom.

Napustite sva pitanja osim jednog: Ko sam ja? Konačno, jedina činjenica u koju ste sigurni je da vi jeste. "Ja jesam" je izvesno, "Ja sam ovo" nije. Težite da spoznate šta ste vi u stvarnosti.

Da biste znali ko ste vi, morate najpre tragati i saznati šta vi niste.

Otkrijte sve što vi niste - telo, osećanja, misli, vreme, prostor, ovo ili ono - ništa konkretno ili apstraktno što vi opažate ne možete biti vi. Sam čin opažanja pokazuje da vi niste ono što opažate.

Što jasnije shvatite da na nivou uma vi možete biti opisani samo u negativnim pojmovima, to ćete brže doći do kraja vašeg traganja i uvideti da ste vi bezgranično biće.

Sri Nisargadatta Maharaj


Vrh
 Profil  
Odgovori sa citatom  
 Tema posta: Re: Ko sam ja?
PostPoslato: 04 Jan 2012, 09:57 
OffLine

Pridružio se: 26 Feb 2008, 09:03
Postovi: 406
Svaki čovjek je sam. Sam se rađa, sam živi i sam umire. Ne postoji stvarni odnos između ljudi. Čovjek je sam u svijetu unutar sebe i sam je u onom svijetu koji poima oko sebe. Istina je da svako stvara percepciju o svemu što se dešava unutar i izvan njega. Svi kontakti koje preživljava nisu kontakti s drugim ljudima. To su isključivo i jedino kontakti sa samim sobom, odnosno sa svojim slikama o sebi i o svemu sa čim se susreće. Čovjek je sve ono što vidi, osjeti, čuje i doživljava. Čovjek je kompletan univerzum, a univerzum živi i diše isključivo unutar njega. Naravno, izvan tog čovjek-univerzuma postoji mnoštvo čovjek-univerzuma koji paralelno postoje i svaki je univerzalan upravo za sebe. Kada kažem da ne postoji odnos između ljudi govorim da čovjek ne komunicira da drugim čovjekom. On uvijek komunicira jedino i samo sa slikom koju je stvorio o tom čovjeku. U konačnici, sve je izuzetno prosto. Čovjek stvara kompletnu predstavu (sliku) o drugom čovjeku jer je izuzetno vezan za definisanje svega oko sebe. On poznaje samo svoje predrasude o onome šta vidi i ništa više. Na osnovu definisanih slika stvara se precizno definisan odnos. Pošto je odnos definisan samo lažnom slikom o osobi koja nije u skladu sa stvarnošću i odnos je lažan ili da se preciznije izjasnim ne postoji. To je u suštini samo odnos čovjeka sa samim sobom. Kao što je predstava jednog čovjeka o drugom čovjeku lažna tako je lažna i slika o svemu što čovjek percipira što dovodi do zaključka da čovjek ima lažnu predstavu o samom sebi.

Primjer koji može dosta dobro da definiše ovu činjenicu možemo da vidimo u bojama. Svi mi imamo precizno definisana imena boja. Neko ima širu paletu pa ubacuje terakotu, boju breskve, limun žutu i slično, a neko se bazira na osam ili šesnaest boja i kraj priče. To za ovu temu nije pretjerano bitno. Pravo pitanje je da li vi vidite žutu boju na isti način na koji je ja vidim. Šta ako vi moju žutu vidite kao boju koju sam ja definisala plavom. Mi imamo fiksiranu poziciju na kojoj se nalazi boja i imamo niz primjera koji nose istu boju i svi ćemo se složiti da je npr. krv crvena, ali ne možemo nikako utvrditi da je ta crvena svima nama baš ista crvena. Isto je ime i možemo je uporediti sa niz drugih stvari koje smo imenovali tim nazivom boje i to je sve.

Pošto je svijet koji vidimo samo projekcija onoga što jesmo ili još bolje onoga što mislimo da jesmo sve se dešava u pojedincu. Kada uspijemo da prihvatimo ovu činjenicu uspjećemo da se nosimo sa problemom koji vidimo izvan sebe kao vlastitim problemom koji se nalazi u nama. Naravno, svi se možemo složiti da je izjava da sam ja centar svijeta, u najmanju ruku, egoistična, ali tako je samo i jedino ako kažem da postoji samo jedan svijet, moj svijet. Ako sam svjesna činjenice da je svaki čovjek centar svoga svijeta i da ja ne egzistiram stvarno u tuđem svijetu čak i ako se naši svjetovi prepliću stvar suštinski postaje drugačija. Takav stav daje potencijal za odbacivanje posjedovnog odnosa prema drugim ljudima, čak i ako pričamo o djeci, roditeljima, bračnim partnerima ili bilo kojim drugim ljudima za koje nas veže određeni skup emocija.

Jedan od aktivnijih problema čovjeka je vezivanje koje je suštinski besmisleno. Prvo formiramo lažnu sliku sebe za koju se vežemo, zatim po uzoru na tu sliku stvaramo lažne slike o osobama s kojima ostvarujemo kontakt. Vežemo se i za svoju sliku o drugim ljudima. Smatramo da imamo pravo da je posjedujemo, odnosno da posjedujemo osobu koja stoji iza te slike. Čovjek koji je odbacio posjedovnu ili bilo koju drugu vezanost za ljude ili čak za predmete nije postao robot. Nije odbacio čovječnost nego je napravio mali korak ka buđenju čovjeka.

Isto tako, mnogi smatraju da bi prestali biti ČOVJEK kada bi on kao čovjek bio gospodar emocijama, a ne da emocije budu gospodari čovjeka. Neću da budem radikalna i da kažem odbaci emocije, a čak i da kažem ne bi puno pogriješila. Šta je emocija koja upravlja čovjekom? Kako uopšte čovjek može da gospodari emocijama?

Ako čovjek dozvoli da ga određene situacije u kojima se nalazi bacaju iz stanja ogromnih ushićenja do stanja malodušnosti sve što će postići je samo trošenje samog sebe (onog sebe kojeg bi trebao da izgradi). Postoji ustaljen šablon razmišljanja da vrijedimo upravo onoliko koliko se „dajemo“ za druge, otuda i potreba da s vremena na vrijeme nekome objasnimo da smo njegova/njena žrtva. Ako samo malo pomjerimo percepciju sa potrebe da naturamo nekome svoju žrtvu koja nije tražena ni potrebna i usmjerimo se na razvoj umjesto razaranje vidjećemo da nas emocije ne vode nikuda. Kada mi vodimo emocije ili kada se postavimo u ulogu posmatrača promijenićemo im svrhu. Izdvojeni iz emotivnog ludila, posmatrajući učimo i iz uloge potrošača samog sebe dolazimo u ulogu onoga ko nadograđuje.


Vrh
 Profil  
Odgovori sa citatom  
 Tema posta: Re: Ko sam ja?
PostPoslato: 05 Jan 2012, 17:51 
OffLine
Autor sajta
Korisnikov avatar

Pridružio se: 29 Sep 2010, 22:51
Postovi: 221
Della, kad bi te bar shvatili o čemu pišeš. Možda te ni ja ne shvatam, ja ipak imam svoj svijet koji vidim.
Ranije sam imala reakcije, kasnije mi je bila muka, a sad nemam reakciju već da mi nije jadno bilo bi smješno...i to jako smješno, kad neko pokušava da mi objasni nešto sa određenom dozom težnje da mi to usadi kao moje.
Primjer: kako je neko divan, krasan, pozitivan zato i zato ili kako je neko loš zato što ga taj koji priča(Narator-tako ću ga zvati) doživljava. I to sa takvom energijom kao da je ta njegova istina apsolutna ili bi on želio da ona to bude. Naravno, zato mu treba moja potvrda. Pogotovo kad Narator kaže za nešto da je jako korisno ili dobro, da treba tako. A vrhunac je kad počne meni da obrazlaže i opravdava svoje mišljenje, ne, ne nije to tako kako ti shvataš. Pa i nije. :) Ali ako jeste to tako kako Narator shvata zašto mu onda treba moja potvrda? Da bi opravdao produkt svoga uma, svoju taštinu , ništa drugo. Da je u njemu svjesna ona Božija strana ili strane, bio bi Ono što jeste, ništa drugo ne bi postojalo u onom smislu u kom on priča o tome.
Moj muž na takve priče zna da kaže: da, tako je. Ja ga poslije pitam kako možeš, jer ga dovoljno poznajem da znam šta zaista misli on kaže: Ma pusti, šta možeš. To je njegova razina shvatanja.
Prije neki dan na poslu osoba iz jedne banke na koju sam sasula paljbu (ovaj put ja u ulozi Naratora) jer je 201 put napravila istu grešku hladno mi je odgovorila u slušalicu: Da, jesam, Pa?
Da, pa!!! Odličan odgovor.
Odličan odgovor za sve naratore ovog svijeta, a i one koji misle da nisu od ovoga svijeta.

_________________
Facebook: https://www.facebook.com/kruna.alma


Vrh
 Profil  
Odgovori sa citatom  
 Tema posta: Re: Ko sam ja?
PostPoslato: 05 Jan 2012, 18:33 
OffLine
Korisnikov avatar

Pridružio se: 10 Apr 2011, 06:16
Postovi: 2454
Lokacija: Ponir - Mehovci
uočio sam šta je di napisala, i jeste ono glavno tačno,
ali opet ima i druga strana,

npr. doživljavanje djece, supružnika, majke...


Vrh
 Profil  
Odgovori sa citatom  
 Tema posta: Re: Ko sam ja?
PostPoslato: 05 Jan 2012, 18:49 
OffLine
Korisnikov avatar

Pridružio se: 10 Apr 2011, 06:16
Postovi: 2454
Lokacija: Ponir - Mehovci
shvatam da sam sam, ali ne osječam se usamljeno u okolini, uvijek nešto ili neko, ako i samoća.
kako onda sam?
ja sam ja, svako drugi je ti.
davanje, uzajamno davanje bilo plusa ili minusa

jesam sam kao svoj centar, ali svi smo mi skup samotnjaka, a to je čopor.

je li Bog sam?

pa stvori onda bića

i kaže, nije dobro da čovjek bude sam i eto žene

jedno je samoća o kojoj se ovde priča i to je ništa
samoća je kad si u pustari bez ikoga ili ičeg

ne mogu vjerovati koja tema :lol: zar dotle došlo?


Vrh
 Profil  
Odgovori sa citatom  
 Tema posta: Re: Ko sam ja?
PostPoslato: 05 Jan 2012, 20:49 
OffLine

Pridružio se: 26 Feb 2008, 09:03
Postovi: 406
Adil je napisao:
uočio sam šta je di napisala, i jeste ono glavno tačno,
ali opet ima i druga strana,

npr. doživljavanje djece, supružnika, majke...



Da, to jeste teško za prihvatiti. Godinama me je to proganjalo, iako, ako ćeš iskreno nisam baš bila spremna da priznam sebi da je tako (ko je ikad bio spreman da prizna sebi svoje probleme ;) ).

Pri prvom čitanju Novog zavjeta Hristove riječi su mi pasale osim onih u kojima govori da njega nisu dostojni oni koji se ne odreknu porodice (da ne citiram od riječi do riječi poenta je iznesena). S tim riječima se nisam mogla u to doba pomiriti i gotovo. Nisu mi one bile dovoljno strašne da ostavim Sveto pismo da skuplja prašinu, ali jesu bile dovoljno strašne da me uznemire. Zašto je tako nešto Hrist ikada rekao?

Shvatila sam (mnogo godina kasnije) da sam imala sasvim pogrešnu predstavu i o ljubavi i o vezanosti. Ljubav nije igrica pa da je imaš u različitim "levelima" (nekog nikako, nekog manje, nekog više, a nekoga previše). Kada si u stanju ljubavi tada voliš sve, i one koje voliš i one koje nikada nisi volio. Tada ne postoji intenzitet, ni način, ni uslov. Jednostavno je, ti voliš taj život koji pulsira oko tebe i ti si ta ljubav i ti si taj život. Ovo sada može da zvuči kao slatkorječivo sranje, ako srenemo na one pričice o raju koji nas čeka samo zato što smo bili dovoljno pametni da otkrijemo toplu vodu i šuplju cijev i ne treba nam ništa drugo da radimo jer sve će doći samo o sebi. Ne pričam o tome. Pričam samo o stanju ljubavi u kojem ili jesi ili nisi. Drugim riječima, ako voliš bilo šta na ovom svijetu onda voliš sve. Tu bi bilo dobro zapitati se šta nije ljubav, pošto uglavnom poznajemo stanja koja nisu ljubav nego ih mi samo vidimo kao takve. U Prvoj poslanici Korinćanima ima dosta elemenata o tome šta ona nije.

Sada ću se malo vratiti na porodicu. Krećemo od stava da volimo svoju djecu, supružnike, roditelje, rođake, a tradicionalisti kumove, starog svata, djeveruše itd. Nije bitno. Meditiranjem na tu ljubav otkrićemo da insistiramo da se svi pobrojani ponašaju isključivo po obrascu koji smo mi formirali u svojoj glavi i koji nam je jedini prihvatljiv od onih koji su imali tu čast da ih volimo. Taj obrazac koji traži od naših najmilijih da se odreknu sopstva da bi se ukalupili u ono što mi od njih očekujemo nije ljubav. Naravno, tu nam se budi ego koji kaže da smo se i mi odrekli svog sopstva zaradi njih (oni su od nas učinili dobrovoljne "žrtve", "robove", šta god). Takva porodična veza je trula i tek kada je odbačena porodica može da funkcioniše zato što je individua kao zupčanik porodice postala slobodna od tuđih slika. I eto ga opet dođosmo do individue. Kada jedan zupčanik ne radi kompletan mehanizam stoji. Ako su svi zupčanici poštimani mehanizam radi. Kada porodica predstavlja skup zdravih jedinki funkcionalna je. Ako je porodica sastavljena od jedinki koje imaju različite slike stvarnosti i ako svako pokušava svoju sliku stvarnosti nemetnuti kao jedinu ispravnu dolazi do havarije (pucaju zupčanici).


Vrh
 Profil  
Odgovori sa citatom  
 Tema posta: Re: Ko sam ja?
PostPoslato: 26 Jan 2012, 22:56 
OffLine
Korisnikov avatar

Pridružio se: 17 Sep 2010, 11:16
Postovi: 4219
Ti nisi ono što misliš da jesi

Ljudi nisu ono što govore da jesu, niti su ono što rade. Ništa nije onako kako izgleda da jeste. Vrlo je važno da smo svjesni činjenice da ljudi rade ono što rade jer njihova dominantna genetska potreba zahtjeva da se izrazi na takav način. Svako ima neku dominantnu potrebu koja mu nalaže da radi ono što radi. Svako cijeni događaje i situacije po sebi. Oni imaju pravo na svoje mišljenje, bez obzira da li je ono tačno ili nije. Uistinu, ni jedno mišljenje nije tačno, ali čovjek treba da dođe do tog saznanja kad on to želi.

Ko si ti? Jesi li ti ono što radiš_ Glumac, profesor, doktor, biznismen?
Ne, ti nisi ono što radiš.
Ako se baviš tim profesijama, to ne znači da si ti ta profesija. Ti nisi taj rad i ta profesija. Izabrao si profesiju iz straha za opstanak, ali to nisi ti.

Postao si vlasnik kuće, fabrike ili nekog biznisa, ali to nisi ti. Ti nisi stvar, a ovo su sve stvari. Nisi ono što uobražavaš da jesi. Nisi, dakle, ono što radiš i čime se baviš. To što radiš, manifestuje i izražava tvoje trenutno stanje svjesnosti koje je ograničeno. To je stanje tvojih imaginarnih potreba.

Jesi li ti tijelo?
Ne, ti nisi tijelo.


Naravno, ti imaš tijelo, ali sebe nikad ne zoves tijelom, nego sebe oslovljavas sa "Ja".Tvoje tijelo je školska učionica, instrument u kojem se tvoje "Ja" budi, prelazeći iz jednog razreda u drugi dok ne dodje do diplome, tj. iz "nizeg nivoa" svijesti u "viši nivo". Čak i ako izgubiš tijelo smrću, tvoje "Ja" ostaje živo i onakvo kakvo je oduvijek i postojalo.



Jesi li ti tvoj intelekt?
Ne, to nisi, jer tvoj mozak je kosmički kompjuter, koji registruje i prima pet čula.
Tvoja objektivna svjesnost (nametnuta) funkcioniše kroz taj moždani instrument.

Jesi li ti ono što sada misliš?
Ne, nisi ni to.




Ko si onda?
Ti si svijest koja je uvijek svjesna.

Ono što ti sada misliš je produkt tvog iskustva, uslovljenosti, kulture u kojoj živiš. Tvoja svijest funkcioniše kroz tijelo, ali ti nisi tijelo. Ti si idejno, plansko Duhovno biće. Možeš sebe nazvati drugim imenom, nuklearnim bićem npr. Ti si rezultat genetskog plana i zakona. Ti si "Drvo života". Ti si "Kralj" i "Kraljevina Božija". Sve ono sto si ti, u stvari je čisti Um.



"Zbogom iluzije", Milena Marović

_________________
The Call of Freedom
~ Sta mi vredi sad da letim kada nemam gde da sletim...~


Vrh
 Profil  
Odgovori sa citatom  
 Tema posta: Re: Ko sam ja?
PostPoslato: 27 Jan 2012, 08:46 
OffLine
Korisnikov avatar

Pridružio se: 10 Apr 2011, 06:16
Postovi: 2454
Lokacija: Ponir - Mehovci
della je napisao:
Svaki čovjek je sam. Sam se rađa, sam živi i sam umire. Ne postoji stvarni odnos između ljudi. Čovjek je sam u svijetu unutar sebe i sam je u onom svijetu koji poima oko sebe. Istina je da svako stvara percepciju o svemu što se dešava unutar i izvan njega. Svi kontakti koje preživljava nisu kontakti s drugim ljudima. To su isključivo i jedino kontakti sa samim sobom, odnosno sa svojim slikama o sebi i o svemu sa čim se susreće. Čovjek je sve ono što vidi, osjeti, čuje i doživljava. Čovjek je kompletan univerzum, a univerzum živi i diše isključivo unutar njega. Naravno, izvan tog čovjek-univerzuma postoji mnoštvo čovjek-univerzuma koji paralelno postoje i svaki je univerzalan upravo za sebe. Kada kažem da ne postoji odnos između ljudi govorim da čovjek ne komunicira da drugim čovjekom. On uvijek komunicira jedino i samo sa slikom koju je stvorio o tom čovjeku. U konačnici, sve je izuzetno prosto. Čovjek stvara kompletnu predstavu (sliku) o drugom čovjeku jer je izuzetno vezan za definisanje svega oko sebe. On poznaje samo svoje predrasude o onome šta vidi i ništa više. Na osnovu definisanih slika stvara se precizno definisan odnos. Pošto je odnos definisan samo lažnom slikom o osobi koja nije u skladu sa stvarnošću i odnos je lažan ili da se preciznije izjasnim ne postoji. To je u suštini samo odnos čovjeka sa samim sobom. Kao što je predstava jednog čovjeka o drugom čovjeku lažna tako je lažna i slika o svemu što čovjek percipira što dovodi do zaključka da čovjek ima lažnu predstavu o samom sebi.

Primjer koji može dosta dobro da definiše ovu činjenicu možemo da vidimo u bojama. Svi mi imamo precizno definisana imena boja. Neko ima širu paletu pa ubacuje terakotu, boju breskve, limun žutu i slično, a neko se bazira na osam ili šesnaest boja i kraj priče. To za ovu temu nije pretjerano bitno. Pravo pitanje je da li vi vidite žutu boju na isti način na koji je ja vidim. Šta ako vi moju žutu vidite kao boju koju sam ja definisala plavom. Mi imamo fiksiranu poziciju na kojoj se nalazi boja i imamo niz primjera koji nose istu boju i svi ćemo se složiti da je npr. krv crvena, ali ne možemo nikako utvrditi da je ta crvena svima nama baš ista crvena. Isto je ime i možemo je uporediti sa niz drugih stvari koje smo imenovali tim nazivom boje i to je sve.

Pošto je svijet koji vidimo samo projekcija onoga što jesmo ili još bolje onoga što mislimo da jesmo sve se dešava u pojedincu. Kada uspijemo da prihvatimo ovu činjenicu uspjećemo da se nosimo sa problemom koji vidimo izvan sebe kao vlastitim problemom koji se nalazi u nama. Naravno, svi se možemo složiti da je izjava da sam ja centar svijeta, u najmanju ruku, egoistična, ali tako je samo i jedino ako kažem da postoji samo jedan svijet, moj svijet. Ako sam svjesna činjenice da je svaki čovjek centar svoga svijeta i da ja ne egzistiram stvarno u tuđem svijetu čak i ako se naši svjetovi prepliću stvar suštinski postaje drugačija. Takav stav daje potencijal za odbacivanje posjedovnog odnosa prema drugim ljudima, čak i ako pričamo o djeci, roditeljima, bračnim partnerima ili bilo kojim drugim ljudima za koje nas veže određeni skup emocija.

Jedan od aktivnijih problema čovjeka je vezivanje koje je suštinski besmisleno. Prvo formiramo lažnu sliku sebe za koju se vežemo, zatim po uzoru na tu sliku stvaramo lažne slike o osobama s kojima ostvarujemo kontakt. Vežemo se i za svoju sliku o drugim ljudima. Smatramo da imamo pravo da je posjedujemo, odnosno da posjedujemo osobu koja stoji iza te slike. Čovjek koji je odbacio posjedovnu ili bilo koju drugu vezanost za ljude ili čak za predmete nije postao robot. Nije odbacio čovječnost nego je napravio mali korak ka buđenju čovjeka.

Isto tako, mnogi smatraju da bi prestali biti ČOVJEK kada bi on kao čovjek bio gospodar emocijama, a ne da emocije budu gospodari čovjeka. Neću da budem radikalna i da kažem odbaci emocije, a čak i da kažem ne bi puno pogriješila. Šta je emocija koja upravlja čovjekom? Kako uopšte čovjek može da gospodari emocijama?

Ako čovjek dozvoli da ga određene situacije u kojima se nalazi bacaju iz stanja ogromnih ushićenja do stanja malodušnosti sve što će postići je samo trošenje samog sebe (onog sebe kojeg bi trebao da izgradi). Postoji ustaljen šablon razmišljanja da vrijedimo upravo onoliko koliko se „dajemo“ za druge, otuda i potreba da s vremena na vrijeme nekome objasnimo da smo njegova/njena žrtva. Ako samo malo pomjerimo percepciju sa potrebe da naturamo nekome svoju žrtvu koja nije tražena ni potrebna i usmjerimo se na razvoj umjesto razaranje vidjećemo da nas emocije ne vode nikuda. Kada mi vodimo emocije ili kada se postavimo u ulogu posmatrača promijenićemo im svrhu. Izdvojeni iz emotivnog ludila, posmatrajući učimo i iz uloge potrošača samog sebe dolazimo u ulogu onoga ko nadograđuje.


Svaki čovjek ima svoju sliku. Znači moja slika je moja, i to ne znači da drugi ima kompletnu tu sliku. Tačno je da se možemo u potpunosti razumjeti, ali i potpuno nerazumjeti i kolibrirati unutar toga, a uspjeh je kad se potpuno razumijemo, a to zavisi od nivoa naše spoznaje duhovne prirode.

Želim da naglasim početak ovog teksta, pročitajte ga, on ima još veći efekat naknadno kad se podsjetite na njega.


Vrh
 Profil  
Odgovori sa citatom  
Prikaži postove u poslednjih:  Poređaj po  
Započni novu temu Odgovori na temu  [ 13 Posta ]  Idi na stranicu 1, 2  Sledeća

Sva vremena su u UTC + 1 sat


Ko je OnLine

Korisnici koji su trenutno na forumu: Nema registrovanih korisnika i 3 gostiju


Ne možete postavljati nove teme u ovom forumu
Ne možete odgovarati na teme u ovom forumu
Ne možete monjati vaše postove u ovom forumu
Ne možete brisati vaše postove u ovom forumu
Ne možete slati prikačene fajlove u ovom forumu

Pronađi:
Idi na:  
cron
Pokreće ga phpBB® Forum Software © phpBB Group
Prevod - www.CyberCom.rs