|
I ranije sam se pitao šta tačno predstavlju životinjske žrtve koje je Bog tražio od Izraelaca. Pitao sam se čemu to sve i šta to znači.
Šta je životinjska žrtva predstavljala za običnog tadašnjeg čovjeka? Predstavljala je odricanje od neke vrijednosti, od nekog imanja. Moraš uzeti nešto od svoje stoke i to takoreći spaliti, pozdraviti se sa tim za sva vremena. A te životinje su tada bile mjerilo ljudskog materijalnog bogatstva, bogatstvo se mjerilo stokom a ne (toliko) novcem:
I imaše stoke sedam tisuća ovaca i tri tisuće kamila i pet stotina jarmova volova i pet stotina magarica, i čeljadi veoma mnogo; i bijaše taj čovjek najveći od svijeh ljudi na istoku. (Jov, 1,3)
A Gospod je blagoslovio gospodara mojega veoma, te je postao velik, i dao mu je ovaca i goveda, i srebra i zlata, i sluga i sluškinja, i kamila i magaraca. (1. Mojsijeva 24,35)
Žrtvovati nešto od stoke bi bilo kao danas dati nešto novca da se spali, uništi.
A čemu to? Koja je svrha u tome? Koje je lekcija za ljude u tome?
Da li je ljudima bilo lako odricati se od te stoke koju su po Mojsijevom zakonu morali prinijeti na žrtvu? Sumnjam. Nekima je sigurno bilo lakše a nekima teže, ne mislim samo sa strane ukupnog materijalnog bogatstva (nije isto žrtvovati jednu kravu ako imaš dve ili ako imaš hiljadu) nego i sa strane toga što se prema životinjama uspostavi i nekakav emotivni odnos, čovjek pomogne da dođu na svijet na porodu, hrani ih, podiže, čuva, čak se igra sa njima a i njegova djeca ("A siromah nemaše ništa do jednu malu ovčicu, koju bješe kupio, i hranjaše je, te odraste uza nj i uz djecu njegovu, i jeđaše od njegova zalogaja, i iz njegove čaše pijaše, i na krilu mu spavaše, i bijaše mu kao kći"), kao i sa strane unutrašnjeg odnosa prema Bogu, od duhovnosti, ko je bio više u Bogu tome je prinošenje žrtava lakše padalo nego nekome ko je to radio tek tako, jer se to po zakonu mora a pri tome škripi zubima i psuje u sebi. Svako je imao neki svoj unutrašnji odnos prerma svemu tome, a onda i Otac Nebeki prema njmeu ("I Elohim pogleda na Avelja i na njegov prinos, a na Kajina i na njegov prinos ne pogleda").
Kad preslikamo Sveto Pismo na nas na šta bi se onda te žrtve mogle odnositi u nama samima?
Šta je to što smo odgajili u sebi, što smo i zavoljeli, što njegujemo, čuvamo, mazimo i pazimo, čak se pred drugima i razmećemo našim "bogatstvom" a što ustvari trebamo po Božijoj volji da žrtvujemo Njemu, da se toga odreknemo, da to spalimo (na "ugodni miris" Bogu), a to nam teško pada jer smo zavoljeli to što trebamo spaliti, jer smo se vezali za svoje "imanje" i smatramo da ćemo biti siromašniji nakon te žrtve, čak smatramo da "to više nećemo biti mi" ako se odreknemo nekih "životinjica" u sebi? A da li smo "mi" pravi "mi" sa tim "životinjicama" u nama koje nas kontrolišu i upravljaju sa nama i našim reakcijama ili smo to tek bez njih? Da li "životinje" (niža priroda, bez samosvijesti) treba da upravljaju čovjekom ili treba da mu budu poslušne sluge, tu, ali zauzdane, tu kad zatrebaju i za šta zatrebaju, poslušne i zavezane ili u svom toru gdje se zna šta rade i kako rade?
Životinjske žrtve i ostale žrtve su u nama, u sebi se moramo odreći nekih naših "vrijednosti" koje smo pažljivo odgajali i do kojih držimo, za koje mislimo da nas štite, čuvaju, jačaju, čine onima što jesmo i što trebamo biti. To žrtvovanje nije lako, i ne ide preko noći.
Isus Hrist je žrtvovan, on je žrtva. Za simboliku onoga šta Hristovo razapinjanje znači za nas Pavle je rekao: "A koji su Hristovi, raspeše tijelo sa slastima i željama". Znači da i mi moramo da razapnemo (žrtvujemo) svoje strasti i želje, svoje "životinje", nešto mora umrijeti (biti žrtvovano) da bi nešto novo živjelo ("Koji grijehe naše sam iznese na tijelu svojemu na drvo, da za grijehe umremo, i za pravdu živimo"), to umiranje je "prividno", kao kod Hrista, ali nakon toga ide lično vaskrsenje i ide ono "dade mi se sva vlast na nebu i na zemlji" (vladanje svojim materijalnim i duhovnim tijelom).
|
Prijavite se
Registruj se
FAQ
Pretraga
