|
Ovde opet ista stvar, potvrda prethodnog:
Jer koji se vladaju po duhu Božijemu oni su sinovi Božiji. (Rimljanima 8, 14)
Dakle da bi neko bio Božiji (sin, kći, dijete) prije toga mora biti ispunjen neki uslov, nešto što on sam mora da uradi, postigne, ostvari.
Ovde kaže da se treba vladati (ponašati, djelovati, živjeti) po Božijem duhu.
Super. Sve je jasno.
Ili nije?
Možda samo volimo misliti da nam je jasno (uzimamo sve i svašta zdravo za gotovo) a ustvari ne razumijemo suštinu, ne razumijemo šta to nešto (neko učenje) stvarno znači, šta nam ono stvarno poručuje. Jesmo li otvoreni za ovu mogućnost?
Šta znači "vladati se po Božijem duhu"?
Svi sigurno imamo svoja nekakva mišljenja o tome šta to znači. Ali mišljenje je samo mišljenje, ono ne znači da smo pogodili suštinu i istinu, ne znači da smo u pravu.
Nekima "vladati se po Božijem duhu" znači prinositi životinjske žrtve.
Nekima znači da si netolerantan prema svim vjerama osim svoje i smatraš da tvoja mora da zavlada svijetom.
Nekima znači da se po cijeli dan svađaš sa svima koji na bilo koji način drugačiji od tvoga gledaju na duhovnost.
Nekima znači učenje napamet svetih spisa, mudrih izreka i citata.
Nekima znači vježbanje nekih tehnika meditacije.
Nekima znači površan i (sve više) mehaničan duhovni rad bez razumjevanja i ulaska u suštinu, bez oživljavanja tog rada u sebi.
Ljudi imaju najraznovrsnija mišljenja o tome šta znači "vladati se po Božijem duhu" (po Božijoj volji, onako kako treba da bi se duhovno napredovalo, nazovite to kako god hoćete). Obično su ta mišljenja formirana tako da se osoba (mislilac) već uklapa u tu definiciju, tako da se on već sada "vlada po Božijem duhu", pa tako ako je on pripadnik nekog učenja i ponaša se kako je u okviru tog učenja propisano (ili on bar tako misli) onda će on "vladanje po Božijem duhu" definisati kao pripadnost tom učenju i kao ponašanje kakvo on već ima. Ide se sa stavom: nezamislivo je da se ja još uvijek ne vladam po Božijem duhu, to ne može biti.
Isus Hrist je nekima rekao: Vaš je otac đavo.
To je rekao onima koji su bili sigurni da je Bog njihov otac, da su oni ispravni, da se oni vladaju po Božijem duhu, da oni ništa nemaju sa đavolom, da oni mogu sa punim pravom drugima da propovjedaju i uče ih duhovnosti.
A ipak im je on to rekao.
Zašto?
Zato što ih je znao (ne trebaše mu da ko svjedoči za čovjeka jer sam znadijaše šta bješe u čovjeku).
Isus je za sebe rekao: u meni đavola nema. (Jovan 8,49)
Piše da je znao šta bješe u čovjeku, u skladu sa tim za sebe je rekao da u njemu đavola nema a nekim ljudima je rekao vaš je otac đavo.
Šta je onda taj đavo?
Znači bitno je ono što čovjek u sebi nosi, ono što u sebi ima (ili nema). To je ono što određuje čovjeka kao ovakvog ili onakvog, kao sina Božijeg ili sina đavolovog.
Znači da ljudi tek treba da se Rode kao Božiji (sinovi, kćeri, šta god). Tek da se rode. Kroz neki svoj duhovni rad, neku svoju ličnu duhovnu izgradnju. Nemaju to tek tako samim tim što postoje ni samim tim što vole da vjeruju da to već imaju.
To rođenje je ovo:
Zato ako je ko u Hristu, nova je tvar: staro prođe, gle, sve novo postade. (2. Korincanima 5,17) - rodilo se nešto novo
Jer nećemo da se svučemo, nego da se preobučemo, da život proždere smrtno. (2. Korincanima 5,4) - šta je smrtno u nama? da li samo tijelo ili nešto drugo treba da umre? da li je taj "život" ono što nas čini Božijima a to "smrtno" je ono što je od đavola?
Znajući ovo da se stari naš čovjek razape s njime, da bi se tijelo grešno pokvarilo, da više ne bismo služili grijehu. (Rimljanima 6,6) - odavde se vidi da "razapinjanje" nije kraj života već da se život nastavlja ali bez nečega što smo do tada imali, bez nečega što je umrlo pri tom "razapinjanju", a to je "stari naš čovjek".
Da li onda taj "stari naš čovjek" koji, kao što vidimo, u idealnom slučaju treba da se razapne možda ima neke veze sa onim što nekoga čini da još uvijek nije "sin Božiji" već je, bar u nekoj mjeri, od onih za koje Isus kaže vaš je otac đavo? Da li "stari naš čovjek" ima neke veze sa tim nekim đavolčićima? Grijeh se inače vezuje za đavola, kao "đavo nas navlači da zgriješimo", pa eto ovde kaže da će se tijelo grešno pokvariti tek onda kada se stari naš čovjek razapne. Znači taj neki stari naš čovjek čini to neko tijelo grešno koje služi grijehu (to sve tu piše). Tako je to kod nas koji još uvijek imamo "starog našeg čovjeka". Sa druge strane je Isus Hrist koji kaže Ne ostavi Otac mene sama jer ja svagda činim što je Njemu ugodno, a to znači odsustvo grijeha, ponašanje u skladu sa Božijom voljom je odsustvo grijeha. Grijeh je otimanje Božijoj volji, blokada Božijeg ispoljenja kroz nas. Šta je to u nama što sprečava Božije ispoljenje, što čini da se ne ponašamo sami od Sebe po Božijoj volji nego nam na tom našem nekom (ne)duhovnom nivou trebaju sveti spisi, propisi, zakoni, učenja, pa se opet ne snalazimo najbolje? Pa upravo taj stari naš čovjek predstavlja to što nas blokira, tu i piše da on treba da se razapne da bi se tijelo grešno pokvarilo i da više ne bismo služili grijehu. Isus nije imao svog starog čovjeka pa je zato svagda činio što je Njemu ugodno. I zato je bio Božiji sin. Zato je mogao reći u meni đavola nema.
Mi trebamo postići isto to, to piše na dosta mjesta ali ovde to piše na lijep način:
Dokle dostignemo svi u jedinstvo vjere i poznanje sina Božijega, u čovjeka savršena, u mjeru rasta visine Hristove (Efescima 4,13)
Ovde kaže nešto zanimljivo a što je u skladu sa svim ovim:
Jer koje naprijed pozna one i odredi da budu jednaki obličju sina njegova, da bi on bio prvorođeni među mnogom braćom. (Rimljanima 8,29)
Znači tek oni koji su jednaki obličju sina njegova su Hristova braća, a ako Hrist jeste Božiji sin (ima to zvanje odnosno Stanje) to znači da će oni, i tek oni, koji su jednaki obličju sina njegova biti Božiji sinovi, tek će tada imati to zvanje zato što će imati to Stanje duha/svijesti u sebi, to Stanje u kojem više nema onog starog našeg čovjeka već ima samo ona nova tvar jer staro prođe, gle, sve novo postade.
|
Prijavite se
Registruj se
FAQ
Pretraga
